Psiha
Gledala sam poznanicu koja se ‘navila’ o homeopatiji. Kao, to će mi pomoći. Gledala sam je, slušala, i išla mi je na živce.
Što zna mlado zgodno stvorenje? Ona me ne može razumjeti, a još manje može shvatiti kada bih joj rekla da se ja zapravo cijeli život ne osjećam dobro.
Nikada nisam bila dobro, samo što kao djevojka nisam znala da su to uzrokovale jake emocije i neizbježan utjecaj roditelja.
Ja sam dno samopouzdanja. Oduvijek.
Ali, ni nakon prvih napadaja panike u tridesetoj kada sam se javila doktoru, ni nakon pet godina grupne psihoterapije, godinu individualne, promjene antidepresiva, vječni sedativi, silni pokušaji – od meditacije, disanja, opuštanja, do life coachinga… ja ni dalje nisam bila dobro.
Ono što je bilo dobro, jest slika mene koja se svijetu pokazivala. Dotjerana, odgovoran posao, udaja i rođenje djeteta, glasna, prenasmijana…
Hoćete istinu?
Pre-stra-vlje-na. Neprekidno.
Od života, od ljudi, od komunikacije, od napadaja panike, od trčanja psihijatru, od toga da NIKADA nemam najosnovniji mir u glavi, od dokazivanja da vrijedim, mami, tati, mužu, šefu, javnosti…
Plače mi se dok ovo pišem. Sve je to bilo pod tabletama. Sve je bila lažna slika, ali ja sam borac, ja sam stalno tražila pomoć, način da manje trpim, da prestane ta centrifuga u glavi, da se smirim prirodno a ne da otupavim i otupim od lijekova…
Nije išlo.
A ja sam se ipak odlučila na sve.
Na odgovoran posao.
Na brak.
Na dijete.
Sve što se u braku dogodilo, govoreći o mojoj osjetljivosti i tabletama, bilo je da sam sve tablete pila duplo ili troduplo.
Da, puno sam plakala. Uvijek. Mislim da me to i spasilo od nečeg težeg.
No kao takva išla sam vjerojatno na živce. Brak nije opstao.
Na vrhuncu litice, sa koje ne znam kuda bih više koraknula, razgovaram s mladom osobom s početka oveog teksta. Ona je cool, žvače i priča o homeopatiji. Kao, i njoj je bilo loše, a homeopatija joj je pomogla.
Evo ti, vidi (pokazuje mi na mobitelu), ovdje imaš mail, ili broj, Vesna Češek se zove.
Dogodilo se tada ono što me spasilo od potpunog, konačnog emocionalnog i psihičkog sloma: upoznala sam Vesnu. Razgovarale smo. Nisam u početku imala osobita nadanja, u sebi sam možda kolutala očima, sva ta pitanja sam već prolazila kod psihologa-psihoterapeuta-psihijatara, kroz neke druge alternative, kroz tri desetljeća borbe da “postanem normalna.”
Da se nije dogodila Vesna, koja me kroz tri mjeseca pretvorila u biće zdravih emocija, u osobu koja ostaje smirena i sabrana (ne hladnokrvna, nego osoba koja od vanjskih loših podražaja ne gubi razum i ne luduje), ja zaista, zaista ne znam što bi sa mnom bilo. Homeopatija, kako ju je određivala i dozirala Vesna, u doslovnom smislu riječi spasila je moj život.
Odredila je terapiju: jednu, drugu, pa treću. Točno je znala što radi, kasnije sam shvatila taj redosljed “izbijanja” moje depresije, pa strahova, te konačno stvaranje stabilne osobe.
Danas Vesnu poznajem sedam mjeseci.
Nisam više na terapiji. No javim joj se, redovito. Ja zapravo uopće ne znam kako joj zahvaliti. Biološki, imala sam život. U stvarnosti, bio je na razini jadnog bića punog samosažaljenja koje se nikad nije znalo STVARNO radovati. Osjetiti unutarnju sreću.
Sve sam dosegla. Ljubav. Mir. Samoću kad je želim. Reći NE i najrođenijem. I osjećati se i tada pravedno. Dobro.
“Vi to možete”, pisala mi je Vesna u porukama. “Sve dobro što Vam se dešava, zaslužujete”.
Da?
Kada bih točno opisala kako se osjećam već mjesecima nakon terapije homeopatijom, to bi bilo: osjećam rasterećenje, misli su mi sabrane i jasne, emocije su mi čvrste.
Tri desetljeća mog života su prošla u nemiru, napetosti i tjeskobi. Stalno sam bila u stanju uzbuđenosti i drhtavice kakva ću biti pred ljudima.
Teško je i opisati sada taj osjećaj, kad vam u grudima zaigra srce od ljepote buđenja, kada vam je mozak (emocije) toliko rasterećen da VIDITE ljepotu pokraj koje ste godinama prolazili svaki dan, da znate da na sebe MOŽETE računati.
Da mi je netko ranije rekao da je moguće radovati se svakom novom danu, sažalno bih slušala te gluposti. Nije valjao ni dan, ni godina; sve se događalo i teklo, i život je prolazio, ali nisam sudjelovala ni u čemu osim fizički i osim glumeći. NIJE MI BILO DOBRO. U glavi. Nikada.
To je pravo čudo, dobiti svoj život u svoje ruke. Prvi put IKAD osjećam da život može biti ugodan.
Dišem, živim, stvaram i osjećam čistu sreću. Doslovno slavim život, sabrana, svjesna ljepote trenutka, veličanstvenosti zagrljaja, osjećaja da je u mom tijelu život koji samo smišlja kako da sebi što bolje ugodi. I smijem se. Nikad više lažno, već se od srca smijem.
Vesna, hvala!!!